fbpx

Plastika ili ne?

28.05.2017

Nema dana da se ljudi ne raspravljaju ko je šta operisao i da li ta lepota – pošto nije autentična ima vrednost kao ona od “majke prirode”… U svakom slučaju sve je ciše onih koji svoj uspeh i lepotu duguju “tati” plastičaru iu nizu raznih lažnih opredeljenja oko kojih se ljudi svadjaju jeste i pitanje da li je neko imao ili nije plastičnu operaciju… Tako neretko kamenovanju sklone, virtuelne mase, linčuju nekoga jer je plastičan jer ima veštačko ovo ili ono, ušpricano ovo ili ono… A onda neretko istim manirom izvredjače i sve one żene koje nisu koristile blagodeti estetske hirurgije , da bi valjda bile prihvatljivije opštim standardima. A ako se pa opet otkrije da imamo autentičnu lepoticu koja ništa nije operisala e njoj će već zameriti da je glupa…prirodno!

Ova poučna statistika vredjanja źena za sve i svašta- od izgleda do godina, bračnog stanja, porekla itd jedno je dobro naravučenije da ma šta radili to bi trebalo da radimo zbog sebe , a ne drugih… Jer ako nismo sebi po volji nećemo biti ni drugima, večno osluškujući eho drugih glasova, koje de fakto ni ne interesujemo sem kao prolazni trač i pražnjenje kroz ogovaranje. A kad nekog ogovaramo mi de fakto objašnjavamo koliko smo bolji od te osobe… Otupeli od svadja i konfrontiranja, ne shvatajući da je svaki stav legitiman lični izbor mi shvatamo da je u savremenom virtuelnom svetu osuda postala svakodnevna.

Ma šta ko odlučio to je njegov izbor i niko nema pravo za to da ga osudjuje, bilo da pegla bore i celulit i ugradjuje silikone bilo da je odlučio da ne skriva znakove starosti, višak ili manjak kilograma… To je pravo na izbor vlastitog vidjenja sreće. Ali u dualnom svetu mi uvek mislimo da smo baštinici prava na ispravan stav i onda u zanosu pravdoljubivosti sopstvene iluzije ega vrlo lako osudjujemo drugog čoveka zbog nečega što nas se čak i ne tiče… Ali na kraju sve je to samo jedna socijalna igra u kojoj ljudi prazneći svoje frustracije misle da će im biti lakše ako nekoga povredjuju zbog fizičkog izgleda kao da su deca u osnovnoj školi… Naravučenije nikada nećemo biti po ukusu svih, niko nije aboliran od surovosti ali zato raditi ono što nas usrećuje je jedini pravi izbor…u svetu nesavršenstva moći videti kvalitet u svakom biću je skoro pa savršenstvo… Čovek koji može da oprosti nesavršenstvo drugog bića i da u njemy uprkos svemu vidi Božiji odraz je čovek koji oprašta i sebi sopstvene limite i ne robuje megalomaniji svog ega. E, da to je jedna od glavnih lekcija ove dimenzije – prihvatanje onog što nam je naizgled neprihvatjivo ako u tome još pronalazimo smisao i lepotu onda smo na korak do toga da postanemo svoja najbolja vortex verzija.

Jer na kraju čovek čoveky nije vuk nego ogledalo i svako vidi samo ono što je u njemu. Prihvatanje je početak svakog nadilaženja sopstvenih iluzija, a videti nečiju dušu iza silikona, sede kose, viška kilograma ili dubokih dekoltea i godina je samo pitanje koliko sami verujemo u iluziju materijalnog, naročito danas kada nam je savremena fizika objasnila koliko je malo procentualno materije u nazovi materijalnom svetu i da je to sve energija…zato , zabole vas ko šta priča osećaj sopstvenog zadovoljstva i radosti je početak zračenja dobre vibracije ma šta da nam je izbor…

Dakle, odgovor je uvek antinomija – i da i ne – istovremeno u suprotnom postajemo borci bilo koje ideje pa i one za plastiku i protiv!

Radi, brate mili šta hoćeš samo se ne osvrći na glasove rulje…